ANTIPJESMA
Ovo nije pjesma!
Ovo je moj jedini izlaz iz kalupa,
iz ormara sa mirisom naftalina
ispunjenog starim kaputima, iznosanim džemperima,
praznim okvirima za slike, istrošenim baterijama,
satom što pokazuje davno prošlo vrijeme
i gomilom novina
u kojima su još samo čitulje čitljive.
Ovo nije pjesma!
Ovo je moj jedini put
ka mjestima bez raskrsnica i kobnih odluka,
ka vremenu koje radi za nas
bez stalnih osvrtanja i bacanja mrvica kruha
da bi se za svaki slučaj znao vratiti
na mjesta gdje nisam bio sretan.
Ovo nije pjesma!
Ovo je moj jedini način za riječ
koju mogu izgovoriti u sebi, a da odjekne u ušima robova,
moj jedini način da ostavim trag svojih stopala
pod prozorima koji već stotinama godina
očekuju neke nove trubadure
koji nose neka nova srca.
Ovo nije pjesma!
Ovo je moj razlog za krik u mraku
dok opkoljen se borim sa nevidljivim rukama
koje mi izvrću džepove, tražeći da mi odnesu
ono malo mojih izgriženih nokata
koje sačuvah u postavama farmerki čekajući odgovore
da li sam željen, da li sam voljen.
Ovo nije pjesma!
Ovo je moja molitva i psovka,
moj razum i moje totalno ludilo,
sram kojeg davno podijelih sa boljima od mene,
moja pokora koju prebacujem sa ramena na rame,
moj vječni grijeh i moja čistoća,
moj glib iz kojeg me vade ruke sa njegovanim noktima.
Ovo nije pjesma!
Ovo je moja konačna osuda mojih neuspjelih pokušaja
da u sebi i drugima vidim samo najbolje,
tu ispod reflektora dušebrižnika,
bez pljeska i poziva na bis,
bez ovacija i bacanja u vazduh
odustajem još jednom od bacanja peškira u ugao svoga postojanja.
Ovo nije pjesma!
Ovo je sve što god poželite
samo pjesma nije…
PONUDA ZA ZAGRLJAJ
( između dva buđenja)
Hajde da ležimo na pjesmama, razgovaramo, recitujemo nesuvislo!?
O morima, zvijezdama i treptajima duša.
O uspavanim ljubavima, prestanku snova i traženjima čednosti.
Mračnim svjetlima da se pokrijemo,
pa da se ispod naboranih sjena smijemo.
Pomalo u nama, a najviše na glas kikote da dijelimo.
Hoćeš li da mi budeš odgovor na moje zbunjenosti ?
Pred paklom svijeta da mi budeš razum,
van svijeta kojem sve manje pripadam
da mi budeš moj novi u versu iscrtani svijet?
Ruka koja me drži dok lebdim na vjetru
i u džepove stavljam rano opalo, ljetno lišće.
Da li želiš da mi budeš ta ruka?
Umiješ li čekati?
Umiješ li ostati?
Dok se satima pozdravljam sa putevima
koji mi odlaze daleko od mene.
Dok se danima rastavljam sa srećama
koje ostavih u drvoredima lipa
putnicima koji će otkriti savršenstvo.
Jesi li spremna na talase tuge sa mnom?
Jesi li hrabra za koračanje uz mene?
U svijetu u kome naivnost spram stvarnosti
još samo pjesnik može da shvati ozbiljno.
U svijetu kada se hrabrost svodi u tome
da opstaneš u borbi da budeš ono što jesi.
Želiš li lijevu ili desnu stranu moga kreveta
koji postaje naš poslije ove noći ?
Da li da te probudim poljupcem
ili da te gledam dok se budiš?
Da li da te pišem ili neka se u meni ispišeš sama?
Imaš li vremena, barem vijek ili dva
da sve ovo probamo?
Volio bih to !!!
MOGU LI…?
JA :
Mogu li u očima tvojim da okupam želje svoje,
linijom tvoga smiješka da zavrtim sve čežnje,
na toplim ti usnama pronađem smiraj
i utopim se u cjelovu što mi nudi san?
Mogu li na stazama vrata tvoga
jezikom da našaram ime svoje ili barem inicijale,
označim ti prve uzdahe ugrizom blagim,
i nastavim da se spuštam putevima požude?
Mogu li tu na grudima ti mekim,
tu tik ispod bradavica, da napravim logor od dodira?
Namjestim glavu na tvome stomaku
i označim još jedno mjesto na kojem gubiš dah?
Mogu li na pupku tvome napraviti bazen od šaputanja,
i otkrivati ljepotu baršuna kože tvoje ?
Da li ćeš mi dozvoliti da prvi mladež iza pupka,
upitam za put koji vodi do bedara ti vatrenih?
Mogu li tu, na bedrima ti, bar tren da usnim
uz mirise strasti i drhtanje tijela?
Mogu li naš ritam ljubavi da uhvatim?
Mogu li samo da te gledam?
ONA :
MOŽEŠ !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
KAD SRETOH ČOVJEKA
Danas
šetajući osunčanim gradom
sretnem ČOVJEKA
sa oblakom u jednom oku
i sa kišom u drugom.
Pozovem ga na kafu,
ponudim mu razgovor i fetu obraza
da svoj sram podjeli sa mnom.
Saslušam mu riječi,
pridržim mu tuge
i u razgovoru sačekasmo njegovu sjenku da mu se vrati.
Odsrkah sa ČOVJEKOM život njegov
a on mi osmjehom
na dnu šoljice sa kafom
ostavi NADU.
Ispratih ČOVJEKA niz osunčanu ulicu
i njegovu sjenku ispratih
dok mu se oko nogu motala.
I dok niz ulicu lagano gubih mu obrise
na jeziku nikada slađi trag kafe ne osjetih.
PREDSTAVA JE ODGOĐENA
Ne mogu vam govoriti svoje pjesme večeras.
Previše je ispred mene tijela izmrcvarenih,
očiju obnevidjelih, osmijeha namještenih
da bi mi razum izgovorio pjesmu za bezvezni aplauz.
Ne mogu vam dati svoje pjesme večeras.
Previše mi je duša puna koraka iznad tla,
previše su mi ruke u zagrljaju sa oblacima
da bi mi srce krvarilo pjesmu za neiskreni poziv na bis.
Ne mogu vam pokloniti svoje pjesme večeras.
Previše je u meni tuge da bih je mogao skriti,
premalo je u meni snage da bih je želio trošiti
da bih mutavima pjesmom izvukao bilo kakav glas.
Ne mogu vam recitirati svoje pjesme večeras.
Previše je kukavičluka na koricama knjiga,
premalo je hrabrosti između svakoga novoga reda pjesme
da bih vodio samo svoje bitke i u vaše ime.
Ne mogu vam govoriti svoje pjesme večeras.
Oprostite, ali ne želim to.
DIDASKALIJE 